Maja kakvu niste upoznali

"Veslanje: Maja Anić kakvu još niste upoznali" - naslov je članka o našoj Maji Anić koji je objavljen na portalu Sport danas. 

Maja Anić otkriva kakav je život s veslanjem, uz veslanje, kako na vodi, kako bez vode. Priča koju morate doživjeti. Krize, zime, ergometri. Malo se volimo s veslom, malo mrzimo. Sportska priča tako obična, ali tako trnovita i neobična. Kako taj teški sport ide sa životom mlade djevojke, studentice, kako sportaš proživljava uspone i padove i što sve ima u glavi tijekom karijere.

-    U veslanju sam 14 godina. Čekaj. Joj. I sada sam se malo šokirala tom brojkom. A počela sam trenirati zbog trenerice Jasminke Kraljević Čolić, koja je dugogodišnja prijateljica moje majke. Zapravo je sve kroz šalu krenulo, dok me tata nije odveo na prvi trening. Sjećam se tog popodneva dan danas, i trenerke koju sam nosila i prvog zaveslaja u veslaoni, priča ova mlada Osječanka iz koje jednostavno zrači optimizam.

 Veslanje kao sport je dosta težak i zahtjevan. Traži puno odricanja i žrtvovanja.

-    No, s obzirom da nas je uvijek u klubu bilo puno, mislim da je sve uvijek bilo lakše uz prijatelje s kojima se dijele ti teški trenuci. Nekako je uvijek lakše kada znaš da i ta cura pored tebe prolazi istu muku kao i ti, smješka se kao uvijek naša sugovornica. Osobito kada se rade testiranja na ergometru tijekom zime. Mislim da nam je svima to najgori dio ovog sporta. Tijekom karijere sam imala jednu veliku krizu, gdje mi je baš došlo da bacim sve u vjetar i odem i iz sporta i iz veslanja i živim nekim totalno drugačijim životom. Ta kriza je trajala dvije godine, kada sam maturirala i upisala Pravni fakultet te prvu godinu studija živjela baš kao svaki normalni student - predavanja, kave, druženja, izlasci itd. Ta moja kriza je završena samo jednim pozivom Krešimira Ižakovića koji je zaslužan za moj povratak u sport i dan danas mu neizmjerno zahvaljujem na tome. Da nije bilo njega, mislim da bi se moja kriza pretvorila u definitivan prekid sa veslanjem. Pošto je veslanje takav sport da ne ostavlja baš pretjerano puno slobodnog vremena, koristim prostor između treninga za fakultet, tako da sam nad knjigama, zakonima i sličnim rekvizitima pravne prirode Ako i uspijem uhvatiti slobodnog vremena, volim pročitati dobru knjigu. Primjerice Dan Browna, Stieg Larssona, pa i pogledati neki dobar film, družiti se sa prijateljima. To doista jako obožavam. Čim uhvatim priliku da ujutro nemam trening, koristim večer prije za izlazak s društvom u Matrix ili Pub. A takva se prilika pruža za Božić ili Uskrs, pa s obzirom da mi je na Božić i rođendan, Badnjak mi je u godini jedan od ljepših dana. Sve krene naravno s obiteljskim ručkom, a završi s najboljim tulumom u godini! Ha možemo se i mi opustiti, jel tako? Dan mi uvijek počinje oko sedam sati doručkom, zatim slijedi trening koji traje uvijek oko 2 sata. Zimi je taj jutarnji trening ili u teretani ili su to dionice na ergometru koje uvijek potraju minimalno sat vremena. Nakon toga žurim kući jer me čeka Nea. To je moja jack russelica za šetnju. Kada nas dvije to odradimo dolazimo kući na ručak, učenje i naravno spavanje. Popodne je opet jedan trening, ali lakšeg intenziteta kada najviše radimo na biciklima, dosta trčimo, opet ergometri... Navečer je vrijeme za druženje s obitelji, prijateljima ili ako nemam snage ni za šta, Nea i ja se izvalimo pred TV i zaspemo nakon otprilike pet minuta pokušaja gledanja. Prošlu godinu bih ocijenila kao jednu vrlo korisnu godinu. Naime nakon 2012. i Luzerna gdje smo izgubile vizu za London za dvije sekunde, Sonja i ja smo uzele prijeko potrebnu godinu pauze. Naravno, obje smo trenirale, ali naravno ne tolikim intenzitetom kao prije i nismo se natjecale, Sonja je počela raditi u školi, ja sam rješavala ispite na fakultetu. Smatram da nam je ta godina puno donijela jer, kako sada stvari stoje, vratile smo u formu u kakvoj nikada do sada nismo bile. Zahvaljujući veslanju sam puno proputovala. Švicarska je za mene kao nekakav dvosjekli mač.

sonja.maja.sevilla

AH TA ŠVICARSKA

-    Volim otići tamo jer me priroda oduševljava, a s druge strane tamo mi se dogodila ta trka gdje su četiri godine rada otišle u vjetar za dvije sekunde. Također je bilo predivno iskustvo Svjetsko prvenstvo na Novom Zelandu 2010. godine. Predivna zemlja i predivna priroda i svakome tko ima priliku bih preporučila da ode barem jednom u životu to vidjeti. Tamo su nas dočekali Hrvati koji godinama tamo žive i predivno nas ugositili. Dečki,  Šain i ekipa su tamo osvojili prvo svjetsko zlato, tako da je šećer na kraju bilo slušati našu himnu. Najgore mi je bilo u Hrvatskoj, točnije Splitu kada sam 2011. završila 10 dana u bolnici umjesto na pripremama. Neugodno iskustvo s kupanjem u Cetini. Jer zašto ja ne bih mogla nešto što mogu dečki je rezultiralo najgorim osjećajem osamljenosti u bolnici bez ikoga svoga, u neopisivim bolovima koje ne bih poželjela nikome, daleko od kuće... Ne ponovilo se! Ove godine se Sonja i ja pripremamo za Europsko prvenstvo u Beogradu koje će se održati krajem svibnja. Zatim nas čekaju svjetski kupovi i na kraju sezone Svjetsko prvenstvo u Amsterdamu. Ova godina je nekakav uvod u iduću kada ćemo u Francuskoj probati ponovno uzeti vizu za Olimpijske igre u Riu. Sve je za sada podređeno tome. Planovi za budućnost su posao u struci ako budem te sreće. Nakon veslačke karijere ću se skroz posvetiti pravu i poslu. Moje želje su posao u odvjetničkom uredu, polaganje pravosudnog ispita i jednog dana želim imati svoj ured. Moje skromne želje... Veslanje donosi puno toga, to je nekakva kombinacija ljubavi i mržnje.

Picture 966Picture 979

Maja Anić i Sonja Kešerac, prvenstvo RH 2013. godine

MALO SE VOLITE, MALO MRZITE

-    Neopisiv je osjećaj kada ste na vodi, a čamac ispod vas kao da leti, a u tom trenutku imate osjećaj da ste nepobjedivi, oko vas je sve mirno, a čujete samo zvuk ulaska vesla u vodu... e tada ste u ljubavi. A s druge strane, preko zime imamo testiranja na ergometru kada vas boli svaki atom u tijelu, ne znate više odakle vam snage za napraviti samo jedan pokret, a ne stajete nego gurate dalje i radite svom tijelu nešto što nikakav normalan čovjek ne bi. E tada niste baš u nekoj ljubavi O novcima ovdje uopće ne želim, jer nema smisla da zvučim kao svaki sportaš u Osijeku kako nemamo novaca, nemamo uvjeta i sl. Postala je notorna činjenica da nemamo, niti ćemo ikada imati što nam treba, tako da bolje da gledam ljepšu stranu sporta! Što se tiče naše opreme, najbolji proizvođači čamaca su Fillippi iz Italije i Empacher iz Njemačke. Od kada Sonja i ja veslamo uspješno surađujemo sa Fillippijem koji nam izlazi ususret posudbom dvojca. Na svakoj regati na kojoj se sretnemo, poliraju nam čamac, rade sitne popravke na njemu ako je potrebno i sl. Zbilja smo sretne što imamo takav odnos s njima. Čamci koštaju puno, zato ne treba ni čuditi što je naš na posudbu, kaže na kraju Maja.

Damir RUKOVANJSKI, Sport danas (www.sport-danas.com

Share