Vekić: Nema smisla mučiti se i raditi u ovakvim uvjetima

Nakon 19 godina oprašta se od veslanja. Vekić je sanjao o svom trećem nastupu na OI-ju, ali Rio je ostao neuhvatljiv, piše današnji Glas Slavonije.

U listopadu davne 1996. godine Mario Vekić je kao 14-godišnjak (rođen 27. prosinca 1982.) došao u veslački dom osječkog Iktusa, a uskoro bi u istom tom domu mogao imati i službeni oproštaj od veslanja. Naravno, ako klupski čelnici nešto organiziraju, pa kako je to već običaj uz cvijeće, sliku ili sat zahvale Mariju za sve ono što je dao osječkom veslanju.

Iz Iktusa je Vekić iskoračio na veliku scenu, postao je stalni član hrvatskih reprezentativnih posada, prvo juniorskih, a zatim i seniorskih. Zbog fakultetskih obveza 2001. godine otišao je u Zagreb, tamo veslao u Mladosti, Trešnjevci, Purgeru i Novoj, ali prije godinu i devet mjeseci se s velikim planovima vratio u Osijek. No, nije sve išlo prema željama i Josipovčanin je u nedjelju završenog Svjetskog prvenstva u Francuskoj odlučio reći zbogom profesionalnom veslanju. Još će odraditi Prvenstvo Hrvatske, a zatim će vesla postati čista rekreacija. Treninzi samo za zadovoljstvo, glavna preokupacija postaje traženje posla jer, kako kaže, “mora se od nečega živjeti, a u veslanju nikad nije bilo toliko novca da se ostavi nešto sa strane za kasnije.” Ako kao apsolvent Fakulteta prometnih znanosti ne pronađe posao u gradu na Dravi, moguć je i povratak u Zagreb. Metropola ipak pruža veće mogućnosti.

Rio - neispunjen san

Vekićeva veslačka biografija je duga i bogata, višestruki je prvak Hrvatske u disciplinama samac, dvojac na pariće i četverac na pariće, bio je sudionik mnogih europskih i svjetskih prvenstava, a u dva navrata branio je boje Hrvatske i na Olimpijskim igrama. Na Igrama u Pekingu 2008. veslao je u dvojcu na pariće s Antom Kušurinom, a 2012. u Londonu u samcu. Sanjao je i svoje treće Olimpijske igre 2016. u Rio de Janeiru. On i klupski kolega David Šain su na nedavnu svjetsku smotru otišli s velikim planovima, maštali su o vizi za Rio, no bili su tek 27. u dvojcu bez kormilara i snovi o još jednoj olimpijskoj avanturi potonuli su ravno do dna jezera Aiguebelette na kojem se veslalo za brazilsku vizu.

- I prije Francuske znao sam da je Rio nemoguća misija, ali kao sportaš uvijek se nadaš da možeš napraviti nemoguće. Nismo uspjeli i odlučio sam kako više nema smisla raditi, trenirati i pokušavati u ovakvim uvjetima. Najbolje je povući se - pričao je Vekić.

Kakvi su to uvjeti?

- Nema nikakvog plana i programa, nema sistematskog rada. Projekt Olimpijske igre radi se par godina, a ne par mjeseci. Mi smo sjeli u “dvojac bez” 1. lipnja i Šain i ja morali smo promijeniti tehniku veslanja, morali se uveslavati, a sad su kao neki razočarani što nismo osigurali nastup na OI-ju sljedeće godine, što smo bili 27. Ne ide to tako u veslanju, ne možeš se u godinu dana seliti iz samca u skul pa u rimen i “letjeti” po stazi. Da je imalo normalnog rada i da je sve posloženo kako treba, u Hrvatskoj bi se već trebalo razmišljati o Igrama 2020. u Tokiju, gledati na naše mlade veslačice i veslače, uvoditi ih i pripremati za velike stvari, a ne svako malo mijenjati posade i stalno tražiti nešto novo. Uostalom, prije “dvojca bez” veslao sam u “četvercu bez”, ali tu posadu se nije imalo vremena čekati.

Iako zvuči razočarano, Vekić uvjerava kako ne ostaje nikakav gorak okus, zapravo kaže kako uživa.

- Potpuno sam opušten, nema više napornih treninga, razmišljanja u kakvim ćemo uvjetima trenirati, hoće li biti novca za pripreme... Osim načina rada, taj problem financija u hrvatskom veslanju je isto nešto s čim se više ne želim boriti.

Vekić se povlači, njegov partner iz “dvojca bez” Šain ostaje sam. A imali su još jednu priliku za izboriti Brazil 2016., kvalifikacije u lipnju sljedeće godine.

- Ponavljam, ne možemo mi u devet mjeseci napraviti ono što neki rade godinama. Teško da možemo konkurirari onima koji su pri vrhu i zato sam se odlučio na povlačenje. Šain je još mlad, ima snage, znanja i kvalitete, morat će naći nešto novo za sebe - dodaje Vekić koji je s 32 godine u dobrim veslačkim godinama, ali definitvno je odlučio kako “borba prestaje”.

Prometna i Peking

Vekić je prije tri godine u Londonu postao prvi hrvatski veslač od neovisnosti koji se natjecao u samcu na Olimpijskim igrama. Iako mu je London ostao u lijepom sjećanju, kad se vraća u prošlost puno više razmišlja o Pekingu. Tada je u dvojcu na pariće veslao s Kušurinom, bili su sjajan tandem, konkurentan najboljim posadama svijeta, što su pokazali i u prvim pekinškim utrkama, a onda im se dogodio peh koji će dugo pamtiti.

- Imali smo prometnu nesreću na putu do olimpijske staze uoči polufinalne utrke. Trener nam je bio ozlijeđen, to nas je poremetilo i finale nam je izmaknulo za 76 stotinki. Često se pitam što bi se dogodilo da nije bilo te nesreće, to je nešto za čim žalim. U veslanju sam puno toga prošao, i uspjeha i neuspjeha, ne “plačem” ni za čim, ali taj Peking je nešto što mi se često mota po glavi - zaključio je Vekić koji će nakon 19 godina na vodi reći zbogom veslanju. Još listopadsko PH, a onda “mirovina”.

Ivana LIOVIĆ, Glas Slavonije. Objavljeno 9. rujna 2015. godine

Medalje na velikoj sceni

Vekić u kolekciji ima “brdo” medalja, a spomenut ćemo samo neke. Već na svom prvom velikom natjecanju uzeo je medalju, s Antom Kušurinom u dvojcu na pariće bio je srebrni na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2000. Dvije godine kasnije četverac bez kormilara (Lovrić, Marić, Niseteo i Vekić) osvojio je zlato na SP-u za seniore do 23 godine. Na Olimpijskim igrama u Pekingu s Kušurinom u dvojcu na pariće veslao je u polufinalu, a u dvojcu na pariće s Hrvojem Jurinom osvojio je srebro na EP-u 2007. U samcu je osvojio dvije brončane medalje na europskim prvenstvima, 2010. i 2011. godine.

Share