Milan Uremović Ćiro: Veslanje je kao droga

Veslački počeci
Milan Uremović rođen je 7. rujna 1938. godine u mjestu Baljevac (BiH), za kojega ni sam ne zna nalazi li se danas u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj, no napominje kako se nalazi u blizini aerodroma Željava, najvećeg podzemnog aerodroma i nekadašnje baze Jugoslavenske narodne armije. Nakon smrti oca, 1945. godine s majkom i dvije sestre preselili su se u Osijek: “Zajedno s obitelji maminog brata bilo nas je desetero u jednoj sobi sve do 1949. godine kada smo dobili stan u Strossmayerovoj. Tu sam odrastao uz Dravu, no u samom početku samo smo igrali nogomet. U mojoj školskoj ekipi bili su Kasač i Čulin, a ja sam branio sve dok jednog dana nije došao doktor Galin iz TBC Bolnice u blizini koje smo igrali. Zaigrao je s nama kratko i rekao ‘Dosta ste galamili tu, idete sad svi veslati’. I tako je i bilo”, prisjeća se Uremović kojega svi u veslačkom svijetu poznaju pod nadimkom Ćiro: “U samom početku bio sam toliko žgoljav da sa mnom nitko nije htio veslati, no odlučio sam veslati sam. Već nakon prvih službenih nastupa su me zapazili i vrlo sam brzo, 1957. godine, postao prvak Jugoslavije u svojoj kategoriji”, rekao je Uremović i dodao kako je to tada bilo još za Veslački klub Borac koji se nalazio kod današnjeg Neptuna: “Za utrke sam uvijek posuđivao čamac, a 1958. nisam niti dobio čamac za utrku pa nisam mogao braniti osvojenu titulu. Tada sam prvi put pomislio da ću se ostaviti veslanja. Čovjek trenira i zbog siromaštva i neimaštine ne može nastupiti. Ipak se nekako našao novac i dobili smo novi čamac, pa sam odlučio ostati“, prisjeća se Uremović koji je 1960. godine otišao u vojsku u Čapljinu, a nakon godinu dana premještaj u Split u sportsku četu gdje je dobio prigodu veslati za VK Mornar koji je u to vrijeme bio najbolji klub u Jugoslaviji: “Iako su tamo bili puno bolji uvjeti, nakon odsluženja vojnog roka nisam mogao ostaviti obitelj i vratio sam se u Osijek gdje sam istovremeno veslao i radio kao trener seniorskog dvojca bez kormilara u sastavu Rajle-Pavičić. Iz kluba sam otišao zbog posla u Vodovodu 1967., no opet sam se vratio 1971. godine kada sam preuzeo djevojke. Tu su bile Jaca (Jasminka Kraljević Čolić) i Beničkinica koje su bile prvakinje Hrvatske i Jugoslavije.”

Šezdesete su bile burne za veslanje u Osijeku, klubovi su sve više propadali i moralo se naći rješenje za sport s najdužom tradicijom u gradu Osijeku. Na prijedlog SOFK-e, klubovi se udružuju. 1.11.1966. godine, Veslački klubovi “Drava” i “Borac” su likvidirani, a istovremeno počinje izgradnja današnjeg kluba. 12.4.1967. godine u Obrtničkom domu održana je Osnivačka skupština novog Veslačkog kluba “Osijek”.

Odlazak u Kanadu
Zbog tadašnjeg socijalističkog upravljanja i neslaganja s nadređenima na poslu Milan Uremović je otišao u Kanadu 1973. godine i ponovno pomislio da se nikada više neće baviti veslanjem: “Deset godina sam bio miran od veslanja u Kanadi, živio u Calgaryju, rodili su mi se sinovi, radio sam i zarađivao za život. Bio sam član kluba i ponekad rekreativno veslao, a natjecanja sam gledao s djecom. Jednom sam otišao gledati regatu Western Sommer Game, iz vode je izašao jedan četverac iz lokalnog kluba kojemu sam dobacio kako imaju lošu tehniku i ‘gube vodu’ veslajući. Oni su me zamolili da ih treniram jer su znali da sam bio trener. Pitao sam ženu što misli o tomu i ona mi je odobrila. Već prvu godinu sam imao ženski četverac koji je postao prvak Kanade, a 1985. sam već imao 6 prvaka Kanade”, prisjeća se Ćiro imena i događaja od prije 40 godina kao da su bili jučer, a najveći uspjesi tek su uslijedili: “Od 1988. do 2004. godine imao sam čak 11 olimpijaca, a među ostalim i osmerac koji je osvojio svjetsko zlato 1992. godine, te olimpijsko zlato u Barceloni.”

Velika priznanja i povratak u Osijek
Ponosno je pokazao i priznanja koja je u Kanadi dobio između 1985. i 1991. godine kada je triput proglašen najboljim trenerom Kanade, što nikada nikomu nije uspjelo niti u jednom sportu. Otišavši u mirovinu ponovno se ostavio veslanja, te odselio iz Calgarya u jedno malo mjesto u British Columbiji, no niti to nije dugo potrajalo: “Ondje sam uživao u mirovini jer mjesto me jako podsjećalo na Osijek. Vrlo slična klima u kojoj sve uspijeva. Žena i ja smo uživali i radili oko kuće sve dok me nisu ‘uhvatili’ ondje da osnujemo klub. I s tim klubom bilo je uspjeha, no ostavio sam sve na upravljanje ljudima iz tog mjesta. Iako se žena protivila, previše me vuklo da se vratim u Osijek i više to nisam mogao odgađati. Ja zapravo nikada nisam ni pomislio da ću otići iz Osijeka, tako da sam svakoga dana potiho želio doći kući i konačno smo to učinili 2018. godine”, rekao je Ćiro i dodao kako su veslanje, Osijek i Drava kao droga za njega, a od trenutka kada je još 1954. godine zamočio veslo u vodu, ta ga strast nije pustila.

I nakon povratka u Osijek ponudio je svoje znanje Veslačkom klubu Iktusu i počeo raditi s mladim veslačima za koje kaže kako su vrlo talentirani i ako ustraju u treninzima jednoga bi dana mogli biti vrlo uspješni.

Tekst i foto: Krunoslav Infof, HRT Radio Osijek