In Memoriam: Ferdinand Rajle Ferčika

U subotu, 18. listopada 2014. godine, nešto poslije 10 sati prestalo je kucati jedno veliko srce. Sretan zbog uspješno provedene postoperativne rehabilitacije, pun dnevnih i dugoročnih planova, iznenada se srušio i otplovio u vječnost nebeskom galijom naš Ferčika.

Otkako se koncem šezdesetih godina pojavio kao štrkljavi petnaestogodišnjak u veslačkom klubu  ispod Pampasa, nikada se više nije odvajao od Drave i veslanja. Generacije veslača VK «Borac» pamte šampionski juniorski par Reile – Đelihodžić ( Ferčika i Toma).

Veslači  VK »Osijek» nastalog ujedinjenjem VK Borac (Pampas) i VK Drava (Untetrštat) i svi ljubitelji veslanja iz tog doba pamte plavu vespu na kojoj za upravljačem sjedi oniski Ferdo, a iza njega  visoki korpulentni Pave s brocakom na leđima, kako juri iz Retfale na trening u donjogradsku šumicu «Pakao», gdje je bio dom VK Drava i privremeno VK Osijek. U čamcu su zamijenili mjesta. Visoki Pave sjedio je naprijed za upravljačem, a oniski snažni Ferčika iza njega. Za ondašnji veslački svijet neočekivano, niotkuda, pojavio se seniorski dvojac VK «Osijek», Pavičić –Reile (Pave i Ferčika) i posijao paniku među već afirmiranim reprezentativnim dvojcima Jugoslavije iz Beograda, Splita, Zagreba i Zadra, te osvojio naslov Prvaka SFRJ za seniore i 3. mjesto u kategoriji elite.

Posljednju seniorsku utrku Ferdo je odveslao 1981. godine u Medulinu gdje je u skul četvercu Iktusa osvojio naslov Prvaka Republike Hrvatske. Godinama poslije toga veslao je za veterane Iktusa, bio veslački sudac, te član tehničke komisije i predsjedništva VK Iktus.

Mlađe generacije pamte ga kao Mirninog tatu i kao simpatičnog čičicu koji se redovito rekreira u klupskim prostorijama i na terenima oko kluba, uvijek spreman na šalu, lijepu riječ, savjet i poneki prijekor mlađima.

Klub je bio nezaobilazni dio njegova života i on je bio nezaobilazni dio kluba. Hvala mu za sve što je dao veslanju, za trag i uspomene koje je ostavio u nama. Zbogom dragi prijatelju, neka te nebeskom pučinom mirno ljuljaju nebeske galije. Vidimo se.

Branimir Steiner