Krešimir Ižaković: Uzeo bih stanku, ali previše je oko mene darovite djece
16. veljače 2018.
Krešimir Ižaković ponio je titulu najboljeg trenera Osijeka u prošloj godini. “Nikakvi pravilnici ne mogu me uvjeriti da braća Lončarić nisu zaslužila titulu”, izjavio je za Glad Slavonije. Autor teksta Ivana Liović, fotografije Gojko Mitić, objavljeno 14. veljače 2018. godine.
Krešimir Ižaković u Veslačkom klubu Iktus kao trener radi od 1988. godine. Znači nakon natjecateljske karijere, trenerska traje već punih 30 godina.
I bilo je to razdoblje puno uspjeha, naravno i neuspjeha, jer to je sport. Ižaković je vodio najbolju hrvatsku veslačicu svih vremena Mirnu Rajle Brođanac, srebrnog olimpijca Davida Šaina, Antu Janjića i Vjekoslava Kolobarića, Maju Anić i Sonju Kešerac… Sada u rukama ima dragulje koje treba doraditi da bi zasjali na svjetskom veslačkom nebu. Ti dragulji su svjetski juniorski prvaci u dvojcu bez kormilara Patrik i Anton Lončarić, europski prvak u četvercu Ivan Ante Grgić, darovita Aria Cvitanović. Iza Iže je sjajna godina, njegovi puleni poharali su svjetske i europske veslačke staze, o 17-godišnjim Lončarićima priča se kao o novim Sinkovićima. Od takvih priča Ižakovića već sada hvata nervoza u želucu.
Četvrta nagrada
No, nervozan nije bio krajem siječnja kada je na daskama HNK-a primao pokal za najboljeg trenera grada Osijeka u 2017. godini.
– To vi mislite da nisam bio nervozan, pa baš sam taj dan proključao. Svaka nagrada je draga i neću sada sipati floskule. Samo ću reći da je lijepo čovjeku kad netko cijeni njegov rad i nagradi ga. No, ostala je gorčina što braća Lončarić ostali bez nagrade za najbolje sportaše godine – kaže Ižaković koji je otvoreno pričao:
– Dobili su Lončarići “Sokola” i hvala komisiji Glasa Slavonije na tome, ali mislim da su trebali biti najbolji sportaši Osijeka. Spominju se pravilnici i da juniori ne mogu biti najbolji sportaši. Dečki su mladi i doista ima vremena za njih, ali lani su postali svjetski juniorski prvaci, pobjeđivali na domaćim i međunarodnim utrkama, uzeli su i medalju na mlađeseniorskom Prvenstvu Europe. Ne želim bilo čime umanjiti rezultate Roberta Seligmana, Bože sačuvaj, cijenim sve što taj dečko radi, ali mislim da su u 2017. najbolji sportaši grada Osijeka bili Lončarići! Razmišljao sam čak ne doći na svečanost “Sportaša” i uopće ne uzeti nagradu za najboljeg trenera, ali sam se konzultirao i ipak došao u HNK – “sipao” je Ižaković, koji je najbolji trener Osijeka bio i 1997., 2002., te 2009. godine.
– U 30 godina trenerske karijere bilo je svega i svačega, teško je praviti usporedbe između nekadašnjih i sadašnjih veslača, ali ovo sada je plod svih godina kroz koje sam skupljao iskustva, učio, školovao se i usavršavao. No, bojim se da u slučaju Lončarić ove godine neće ispasti kao lani…
Je li planove poremetilo Patrikovo odsustvo i preskakanje treninga na početku 2018. zbog operativnog zahvata.
Izgubljen fokus
– I to, ali i još neke druge stvari. S Patrikovim zdravljem je sada O.K., ali utjecaj okoline, stalna usporedba sa Sinkovićima, medijska pompa, stalno ponavljanje vi ste najbolji, vi ste najjači…, nisu ono što njima treba. Oni su mladi i misli brzo odu u drugom smjeru, a dečki moraju ostati fokusirani samo na rad i treninge. Lani sam prije svakog treninga ili utrke u njihovim očima vidio želju da žele biti najbolji. Sada se već priča o drugim stvarima – nova vesla, čamac, visina stipendije, ili što ću dobiti ako budem najbolji.
Ovo je i poruka trenera mladim veslačima?
– Svi zajedno moramo raditi da im vratimo fokus na bitne stvari, a to je trening i samo trening. U veslanju za veliki rezultat glava mora biti usredotočena na rad i ono što će biti na stazi, a ne izvan nje. Dečkima sada nije lako, usporedbe sa Sinkovićima bit će im mač nad glavom. I zato se bojim kako se lijepa priča ne bi negdje pokvarila. Ni Sinkovići preko noći nisu postali ono što jesu. Ove godine nije krenulo kako sam planirao, ali ima vremena da vratimo fokus na najvažnije stvari – dodaje Ižaković kojemu nije mrska ni ideja “kratkog odmora”.
Jedan je već imao, 2005. uzeo je godinu dana stanke.
– Odmorio sam se i vratio. Nije lako biti trener vrhunskih veslača, imati obveze u reprezentaciji, uz to radim kao profesor na Poljoprivrednom fakultetu, a sa strane se događaju neke stvari koje ne želim. Najradije bih uzeo stanku, ali nema smisla, previše je oko mene darovite djece da bih sve to lako pustio – poručuje Krešimir Ižaković koji je bio vrlo razgovorljiv i otvoren, iako uglavnom ostavlja dojam zatvorene osobe.
– To je samo maska, moj obrambeni mehanizam. Svi misle da sam flegma, a ja unutra ključam. Nije lako, ali idemo dalje…
Ivana LIOVIĆ
Zajedno moramo raditi da braći Lončarić vratimo fokus na bitne stvari. U veslanju za veliki rezultat glava mora biti usredotočena na rad i ono što će biti na stazi, a ne izvan nje. Dečkima nije lako, a usporedbe sa Sinkovićima bit će im mač nad glavom.
