Zlatni dečki elokventni, pristojni, simpatični i marljivi

Blizanci Anton i Patrik Lončarić lijepa su i uspješna priča iz grada Osijeka. Maturanti Opće gimnazije već su poznata i priznata imena u svijetu veslanja, dvojac bez kormilara koji itekako dobro zna koji putem ide. Lanjski juniorski svjetski prvaci, ovogodišnji europski prvaci u “dvojcu bez”, već godinama jedan ispred drugoga u svom čamcu veslaju prema medaljama, sjajnim rezultatima i pobjedama.
Gdje god se pojave, pobjeđuju i zadivljuju konkurenciju svojim umijećem i snagom. Onima koji nisu dio tog života možda se sve čini bajno i sjajno, odlasci na pripreme i natjecanja, stalna putovanja i druženja, ali dečki su s puno muke, znoja, odricanja i krvi, i to doslovno, ostavili na vodi i u čamcu da bi došli do vrha u svom uzrastu. Na putovanjima obično ne vide ništa osim sobe za spavanje i regatne staze, ruke su im tijekom cijele godine pune krvavih žuljeva, često izostaju iz škole pa moraju učiti tijekom priprema ili natjecanja. O napornim treninzima i ustajanju u pet ujutro mogli bi ispisati tisuće stranica. I sve to nije im teško jer u glavi imaju točno posložene prioritete. Škola i veslanje, može i obrnuto. Zanimljivo im je druženje s vršnjacima, naravno i djevojke, ali često znaju reći: imamo odlično društvo, a za djevojke ima vremena. S 18 godina (rođeni 8. kolovoza 2000.) tek su na početku svog puta i u ovom trenutku znaju da svako skretanje s točno ucrtane staze može biti pogubno.

Davno su se zaljubili u veslanje, gledali su sestričnu u čamcu pa i sami zaželjeli veslati. Majka Angelina i otac Davor su ih u dobi od šest šest godina odveli u Veslački klub Iktus, ali pri prvom su pokušaju na Promenadi dobili odbijenicu. Rekli su im kako su premaleni. No Lončarići nisu odustajali, kao što ne odustaju ni od čega što zamisle, svakodnevno su iz obiteljskog doma gledali Dravu, treninge veslača i željeli postati dio toga. Napokon su uspjeli i nije prošlo dugo, a u Iktusu su postali svjesni kakav materijal imaju u rukama i da se na blizance mora posebno motriti i paziti. Trenerica Jaca Čolić Kraljević brinula se za njih, a onda ih predala Krešimiru Ižakoviću, koji ih je odveo do svjetskog i europskog juniorskog trona. No ove je jeseni Ižaković napustio Iktus i Lončarići su ostali bez trenera.
Za daljnji napredak u karijeri pokraj sebe moraju imati vrhunskog trenera, jer takav kalibar veslača moraju trenirati samo najbolji. Nakon Ižina odlaska, na put izvan Osijeka bi mogli i Lončarići. Ponuda im ne nedostaje, javljaju se ljudi iz Zagreba, ali i prestižnih britanskih te američkih sveučilišta. Braća se još nećkaju, odgovor je uvijek isti: prvo ćemo završiti školu, a onda odlučiti. Kako obično biva u ovom gradu, javili su se i oni prema kojima Lončarići nisu dovoljno Osječani ili lokalpatrioti čim razmišljaju o odlasku. No takvima poruka: Tišina, ne govorite im ništa! Omogućite im ponajprije sve najbolje uvjete za veslačku karijeru, onda imate pravo nešto kazati. Lončarići su lijepa osječka priča, ali trebamo ih pustiti dalje ako to žele. Za njihovo dobro i naš ponos. Moramo biti iskreni i priznati, dečki možda nisu još, ali uskoro će prerasti Osijek. Ostanak ovdje može pokvariti veslačke ambicije, a to bi bila šteta, jer koliko god ne vole usporedbe ne samo u Hrvatskoj nego i mnogo šire, upravo su oni označeni kao legitimni nasljednici fantastične braće Sinković. A to nije mala stvar, svaka usporedba sa Sinkovićima osječka braća trebaju doživjeti samo kao kompliment. Anton i pet minuta stariji Patrik s deset i pol godina sjeli su u čamac i zaveslali na Dravi, a danas malo tko iz veslačkog svijeta ne zna za osječke blizance kojima se predviđa velika karijera. Pa ne zovu ih uzalud “novi Sinkovići”. Iako ih, kao blizance, svi već doživljavaju kao množinu, Anton i Patrik, svaki za sebe, u čamcu ili izvan njega, osječkom “MI” daju osobni doprinos.
Ivana Liović
Glas Slavonije objavio je i veliki članak nastao na temelju panela organiziranog u povodu Dana grada Osijeka. Pod naslovom “Svatko može prvim licem jednine pridonijeti prvom licu množine” objedinjen je razgovor autorice Ivane Rab Guljaš s 12 Osječanki i Osječana koji imaju jednu zajedničku osobinu- vole grad u kojem žive. Među sugovornicima su bili i Iktusovi veslači Patrik i Anton Lončarić. Članak možete pročitati OVDJE.
Cijelu raspravu i priču o Lončarićima prenosimo iz Glasa Slavonije. Objavljeno je uoči Dana grada Osijeka, 1. prosinca 2018. godine.

snimio Davor KIBEL,
Osijek, 23.11.2018. Gradjevinski fakultet – velika vijecnica. Okrugli stol za Dan grada.